srijeda, 31.12.2008.

Stiže Nova godina – užas, sramota, tama koja je prožimala moje srce napokon će nestati. Barem se nadam.
Svako jutro kad bih se probudila, osjetila svježinu rosnog jutra i tvrdo tlo pod izmorenim šapama, u meni se pokrenula i depresija.
Pa da se osvrnemo na stvari koje su me unesrećile ove godine.

Prijatelji.
Postoji li riječ prijateljstvo uopće? Je li to pojam? Ili je izgubio smisao? Sama sam. Nema nikoga do mene da me pridrži dok padam. Povjerila sam se mnogima, otkrila im ranjivu stranu sebe, pokušala objasniti svoje stanje. I što su oni učinili? Odbacili me kao da sam smeće. Sumnjam da pravog prijatelja ima itko. Kud god da se okreneš, vidiš prijateljsko lice iza kojeg se skriva zlo. Više nikome ne mogu vjerovati.

Suze.
Ni suze više nisu što su nekoć bile. Razočarale su me. Zapravo, razočarala sam sebe. Plakala sam češće nego obično – mislim da su me i one napustile.

Život.
Naravno da me život unesrećio. Izgubila sam sve i sad samo lutam... moj me čopor uništio, otkinuo mi zadnju trunčicu sreće. Nedostaju mi. Najviše mi nedostaje majka. Ona me, zapravo, prva i počela uništavati, kad sam priznala da sam drugačija, kad sam promijenila ponašanje i način govora... kad se u meni probudilo ono nešto.

Itd. itd. itd. Bitno je da odlazim. I više se nikada neću vratiti u ovu Staru godinu, koja je bila užasno tužna, ne samo za mene, nego i za druge.
2008. me više nikad neće pokušati pojesti.

Vasheeti.

utorak, 16.12.2008.

Mrtva. Tako se osjećam.
Zapravo, osjećam se kao da me netko prožvakao i ispljunuo. Tako me sramotnu ostavivši nasred doline, okrenuo je leđa i otišao. To je najkraći opis mojih osjećaja.
Vruće je i tu vrućinu jasno osjećam na obrazima. Dekoncentrira me i ne mogu normalno misliti, dok u meni nešto kipi, želi izaći van.
Mislim da se to zove bijes.
Zašto je svijet tako okrutan? I gdje je u blizini potok? Dehidriram.
Danima sam slušala kako se dva glasića u meni svađaju, a svađali su se žestoko. Često to nije bilo napadanje riječima ili fizički; napadali su se osjećajima. Poigravali su se jedno s drugim, a mene koristili kao sredstvo ucjene.
Jer, ja sam bila razlog njihove svađe.
Kad gledam svoj odraz u vodi, vidim izgubljenu i neodlučnu dušu, tužnu i samu, neshvaćenu. No, mislim da ipak svijet shvaća mene, a ja pokušavam shvatiti svijet.
Komplicirano je sve to.
Nekada pusti osjećaji nisu bili dovoljni, ponekad bi dva glasića i prozborili koju riječ. Te su riječi često bile uvrede koje bi me rastužile kao nikad do sad i natjerale u plač.
A kad razmišljam o ta dva glasića, shvaćam kako oni samo žele dobro za mene. Neovisno o tome koga će povrijediti.
Možda bi mi trebalo laskati, možda bih se trebala ponositi, ali ja to ne osjećam. Osjećam nekakvu prazninu, osamljenost. Najviše na svijetu sad bih željela da me netko zagrli i da mi kaže riječi utjehe.
'' Sve će biti dobro, Vasheeti. Sve će biti dobro. ''
Sad, kad tu sjedim i razrađujem sve te misli, odjednom mi se čine savršeno razumljivim. Sad mi je zapravo jasno koliko sam vremena utrošila slušajući ta dva glasa. I sad mislim; kako sam mogla biti tako glupa?
Život ide dalje. Ide dalje, a ja više nisam mrtva. Mogu disati i treptati beživotnim očima. A ono najvažnije; osjećati; mogu još odavno.
Ponekad poželim da sam samo stroj. Ali to je samo jedna želja. Jedna neželja. Spremljena u kovčežić misli.

Vasheeti.